Po zavojima na pivo i hemendeks

Tekst i fotografije: Tomaž Cankar

Treći dan tekme, sat se valja preko ponoći, u jedan je vremenski limit. Paula i ja bicikliramo po asfaltu, pospani radimo dodatne lukove po pretežno ravnoj cesti i kriziramo. Na nosaču zemljovida za bicikl imam označen predviđeni put, ali mi u tom trenutku nije bilo jasno gdje sam, što sam i gdje idemo.



Kako oprati
puhaste stvari
  Seznam opreme
za treking

  Mala šola
preživetja v naravi

  Ne spreglejte
izdelkov v akciji!

Paula se iznenada zaustavlja i odlučuje za kratak spavanac na bankini kraj ceste. Jedva ju registriram i odvezem se naprijed. Znam, ako se zaustavim, i ja ću zaleći. Uskoro stižem Andreja i Klemena koji su u tom trenutku u nešto boljem stanju. Molim ih da idemo natrag po Paulu, sam se izvrnem u mokro šipražje na cesti i zaspim iste sekunde. Kad dođu zajedno natrag, probudit će me i zajedno ćemo se odvesti do sljedeće kontrolne točke na Czech Adventure Race jer znamo da nas na cilju čekaju hladno pivo, topao hemendeks, tuš i postelja.

Pustolovske utrke (adventure race) divlji su, šumski pobratim triatlona (od njega udaljen nekoliko koljena). Tekme su međusobno različite, kako zbog disciplina, tako i zbog trajanja. Najčešće su osnovne discipline trčanje/trekking, brdski biciklizam i veslanje, a organizatori ih mogu dodatno začiniti penjanjem, rolanjem, spuštanjem po užetu, špiljarenjem, streljaštvom lukom i strijelom, plivanjem; na najotkačenijoj tekmi u Hrvatskoj, lokaciju iduće kontrolne točke tražili smo rješavanjem sudokua. Na početku tekme, tekmovalci dobivaju zemljovide na kojima su označene kontrolne točke, a put do njih biramo sami i navigiramo se pomoću kompasa, bez uporabe GPS-a. Trajanje tekme ide od nekoliko sati do sedam ili čak deset dana. Većinom, ekipa je sastavljena od dvije osobe, a najveće i najduže utrke broje četiri člana od koja jedna mora biti žena. U Sloveniji, najveća tekma je Adventure Race Slovenia i traje dva dana, a povremeno se nalaze entuzijasti koji organiziraju kraće, jednodnevne utrke. Više ih je u Hrvatskoj, prvenstveno u Istri (Lim Bay Challenge, Brijuni Adventure Race, Kamenjak Single AR, Lov na tartuf u Buzetu).

Često tražimo veće utrke u inozemstvu, a ove godine nam je uspjelo sastaviti ekipu za najveću pustolovnu utrku u Češkoj, Czech Adventure Race sa postavom: Klemen Udovič, Andrej Mesner, Paula Vrdoljak i Tomaž Cankar. Svatko od nas ima iza sebe nekoliko većih utrka, a u ovoj postavi nastupali smo prvi put.


Ekipa pred startom u Ljubljani: Andrej, Paula, Tomaž i Klemen

Počelo je pakiranjem kombija na Dolgem mostu. Četiri bicikla, četiri para rola, karbonska vesla, roba za kampiranje, više kompleta sportske odjeće, dovoljno hrane i pića za tri dana tekme napunili su auto do vrha. Nakon osam sati vožnje došli smo na startno mjesto, gdje smo primili zemljovide i osnovne upute za tekmu koja je počela jutro poslije, u deset. Kao uvijek, najnaporniji dio bio je pakiranje pravih stvari za pojedinu disciplinu, dovoljne količine hrane za pojedini odsjek. Na meniju se prilikom tako dugačke utrke nađe svašta. Gelovi, energetske pločice i čokolade, gumeni bomboni, tortilje s paštetom, čvarci, kikiriki, čipsevi, sendviči, kokakola, isostar, pivo, salate s rižom i tijesto, a našlo bi se još ponešto. Kada od umora i pregrijavanja teka jednostavno nema, na tekmu uvijek uzimamo paletu različitih okusa (ne samo slatko) kako bismo pojeli što više. Što je duža tekma, teži je dovoljan unos energije. Ako na putu naletimo na restoran, zaustavljamo se na topli obrok, obično pojedemo nešto na žlicu što se može podgrijati, kako ne bismo gubili vrijeme.

Osjećaj na startu bio je dobar, vrijeme sunčano te smo se brzo ufurali u početni, pet kilometarski trkački dio. Slijedilo je bicikliranje, poslije večere, a prije početka prve noći trekking pa opet bicikl do prelaska na veslanje. Nakon prvog jutra, svatko je počeo pokazivati prve znakove pomanjkanja sna pa smo 15 minuta spavali na lokalnoj autobusnoj postaji. U kontejneru za otpadni papir pronašao sam kutiju kupljenog TV-a koja mi je dobro poslužila umjesto jastuka. Veslali smo po rijeci Ploučnici koja ima nešto zavoja, drveća u vodi i drugih prepreka koje otežavaju brzo napredovanje po stazi. U plovilu morali smo voziti i role, jedna ih je ekipa iskoristila spojivši ih za plovilo te veći dio meandara preskočila vozivši po obližnjoj cesti, dobivši tako dva sata. Snalažljivost dobro dođe na utrkama! Na posljednjoj dionici veslanja počelo je kišiti, što je za ekipe koje su zaostajale bilo presudno. Na kajaku se teško ugrijete, pogotovo na rijeci kao što je Ploučica, a većina sa sobom nije nosila neoprensku odjeću. Više sati na kiši, a kasnije i u tami, prisililo je neke ekipe na odustanak. Mi smo, po završetku etape, u obližnjem restoranu naručili toplo varivo i kobasice kako bi se malo ugrijali za nastavak tekme. Rolanje, trekking i ponovno rolanje zaokupiše nas do dugo u noć i treće dopodne. Druge noći opet je bio potreban spavanac; Klemen i Andrej spavali su i za vrijeme hodanja. Za petnaestminutni počinak izabrali smo gradilište novonastajućeg objekta. Jedini uvjet bio je da je tlo suho pa smo si dovukli nešto dasaka i zaspali. Popodne drugog dana stigli smo natrag do naših bicikala, a treću noć tekme odpeljali smo se na posljednji biciklistički dio, 70 km do starno-ciljne ravnine. Na tom dijelu napokon je prestala kiša koja nas je neprekidno zalijevala 24 sata. Oko 80 km trekkinga u potpuno mokrim cipelama i po hladnoći dobrano nam je uništilo stopala. Jakne s vodootpornom membranom i stalan pokret čuvali su nas od pothlađivanja, a bilo nam je jasno da bi nas daljnja zaustavljanja u ovoj fazi tekme vjerojatno tjerala na odustajanje.


Lagano veslanje činile su nemogućim brojne prepreke? Idemo kroz? Ispod? Okolo?


Velik dio bicikliranja protekao je po kiši. Podloga se mijenjala, asfalt, makadam, a ponekad je bilo potrebno bicikl podignuti na rame.

Čitavo vrijeme tekme bili smo između petog i trećeg mjesta, sa finskom ekipom u uvjerljivom vodstvu i češkom koja je ispred nas većinu tekme imala sat vremena prednosti, na drugom mjestu. Prilikom prelaska na bicikl vidjeli smo da smo na trećem mjestu, druga ekipa se sa ove točke otputila nekoliko minuta ispred nas. Vjerojatno su imali teške probleme sa hladnoćom i pothlađivanjem, što ih je malo usporilo. Na biciklu smo ih stigli i prestigli. Njihova kriza i umor bili su jasno vidljivi. Nas je dolazak na drugo mjesto dodatno probudio i motivirao, pa smo do kraja bicikliranja stvorili jedan sat prednosti, no ne bez poteškoća. Pospanost i umor uzimali su svoj danak i dogodovštine sa početka članka samo su se nizale. Englezi kažu za to stanje Sleepmonster, spavaća pošast, kada su tijelo i glava tako umorni da više ne funkcioniraju. Javljaju se halucinacije, smetnje u koncentraciji i opaka pospanost. Meni je bila potrebna čitava vječnost da se sjetim imena svojem partneru, Klemenu. Andrej je često mislio da jedan član ekipe fali, da bi nas jednostavno trebalo biti više. Kraće spavanje ne rješava umor i bolove, samo na par sati odgodi Sleepmonstera. Klemen je probudio Paulu ("Paula!" "Šta je?" "Spavaš, ajde, pičimo dalje!" "Pa gdje sam?" "Na cesti!"), pročitali smo još jednu kontrolnu točku i sat vremena prije limita našli smo se na startno-ciljnom prostoru, gdje nas je čekao posljednji dio utrke,bols-cross i zadnji trekking.

Imali smo vremena za još jedan power-sleep, petnaest minuta priuštili smo si u suhoj odjeći u našem šatoru. Totalni luksuz. Bols-cross zanimljiva je kombinacija penjanja i tehnika s užetom po pješčenjaku, značajnom za taj dio Češke. Isprva smo žemarili, spuštali se po užetu, penjali po mreži, potom išli na poligon po prirodnim preprekama kroz pješčenjak s nekoliko postavljenih elemenata za osiguravanje. Dogodilo se da smo se na udaljenosti od nekoliko kilometara tisuću puta spustili i popeli između stijena, zbog čega smo ime ubrzo promijenili uCross-the-balls. Posljednji trekking bio je dugačak oko 20 kilometara i zbog teških uvjeta (blato, kiša) skraćen sa predviđenih 35 kilometara. Nismo imali pritužbi. Bilo nam je potrebno čitavih 6 sati jer su nas umor i neispavanost baš konkretno zdelali. Strah od gubitka drugog mjesta gonio nas je toliko da smo do ciljne ravnine pokušali trčati i tako smo za ukupno 71 sat i 40 minuta, nakon 480 kilometara (136 km trekkinga, 265 km bicikliranja, 35 veslanja i 42 km rolanja) u cilj došli kao drugi.


Noćna orijentacija može biti veliki izazov zbog umora i neispavanosti.

Slijedio je cilj, pivo i hemendeks! Šampanjec in čestitke organizatorjev sta poskrbela za vzdušje, kuharica v gostilni pa za hemendeks. Šampanjac i čestitke organizatora za ozračje, kuharica u restoranu za hemendeks. Ostali su išli spavati, ja sam si naručio još pohani sir i krumpir. Četiri puta sam zaspao za vrijeme jela, udarivši glavom u tanjur, pobrinuvši se za smijeh organizatora i konobarice.

Tekmom smo svi bili zadovoljni jer je međusobni odnos unutar ekipe bio dobar, kretanje učinkovito bez većih orijentacijskih grešaka. Ekipe se na tako dugačkim tekmama zbog krajnjeg napora i umora često porječkaju, a nama je od početka uspjelo održati slogu i uživanje. Trasa nam je omogućila kretanje po lijepim šumskim stazicama, jamama, pokraj dvoraca, dolinama i usamljenim stijenama. S veseljem bi se vratio ovdje na ležerniji obilazak. Nije došlo do ozljeda, umor će s vremenom iščeznuti, ostati će uspomene na lijepu, napornu tekmu u dobrom društvu. Kao i nakon svake pustolovne utrke, javlja mi se jedno pitanje: "Kuda ćemo dalje?"


Kontrolne točke bile su na zaista slikovitim mjestima. Jame, dvorci i vidikovci začinili su nam trasu.


Osmijeh u 60. satu utrke ukazuje na dobru kemiju u ekipi.