Nuša Maver
Ponekad si želim uporabiti riječi. Kad ih promatram iz daljine, inspiriraju me i bude u meni potrebu za stvaranjem. Da čitavom svijetu prenesem poruku koliko su moćne.
| Bliski susret s medvjedom  |
Elbrus: za kozlat dobro  |
Moje dogodovštine  |
Ne zaboravite proizvode u akciji!  |
Privlače čovjeka nevidljivim rukama i nogama, šalju žutokljune galice da pjevaju u ime njih. Zaustavljaju pogled, zbunjuju, čine srce mekšim. Pune ga čežnjom, divljenjem i poštovanjem. Prema njima. Ti moćni očevi koji te obuzimaju čitavom svojom veličinom. Privlače sunčeve zrake da prije svih oboje njihove vrhove. Imaju moć usnuti s njima sve dok ih ne obasja srebrnkast mjesečev sjaj.
Hladno je, osjećam kako drhtim čitavim tijelom, ali ne mičem pogled. Još uvijek ušuškana u vreću za spavanje, na pola sklopljenih očiju, umornih od zvukova harmonike, utihnulih tek u jutarnjim satima, crpim njihovu energiju. Sunce će svaki čas osušiti kapljice rose na travnjaku kojega rese platneni šatori. Kamp se polako budi. Zatvorivši oči, duboko udahnuvši, osjećam miris jutarnje kave koju spremaju ranoranioci. „Jutra su najljepša,“ stalno ponavljaju. Ne može se reći. Samo pogled na šatore što stoje u redu poput čete vojnika podsjeća te kako je ovo jedan od najljepših tjedana godine. Nebo je bez oblačka, budi se čudesan dan.
„Jesmo budni?“ Dijete me vuče za rukav nestrpljivo čekajući da protrči između šatora i usnulima objavi početak dana. Tako je. Ovdje nema zvukova budilice. Tu ne nosim sat, ne gledam na telefon i ne razmišljam o stvarima koje „moraju“ biti obavljene. Vrijeme ovdje ne teče. Ravnamo se po osjećaju. Posao ne obavljamo po satu. Novu stvar počinjemo obavljati onda kada završimo prijašnju. Jedemo kada smo gladni. I onda, kada nismo. Pored mjehura, ujutro te budi osjećaj. Nećeš prespavati alarm. Jednostavno. Sve je tako jednostavno.
Oblačim još jedan sloj odjeće i polako se izvučem iz tople vreće za spavanje. Dječji osmjeh puni kamp energijom; pogledavši prema vrhovima primjećujem kako sunce prodire gotovo do doline. Vrijeme je za dogovor velike obitelji. Zaista. Šestogodišnjaci na čelu. Najmudriji, koji krjepko gaze kroz šezdesete, na začelju grupe. Pospani obrazi. Još uvijek se naježim kada čujem melodiju himne. Zastava se polako diže, ponos isijava iz mojeg tijela. Svaki put iznova poželim da g. Strniša doda još jednu kiticu pjesmi o tri planike.
Djeca su u planinarskim cipelama još od doručka, mene po tabanima još uvijek miluje rosna trava. Bivam s prirodom. Puštam da me obuzme. Opažam mrave kako se probijaju kroz dlačice na rukama tražeći izlaz do zelene trave. Blato što prekriva kožu na tabinama mami mi osmijeh na lice. Podsjeća me da sam doma. Ovdje nema prostora za brigu. Bez predrasuda, bez zamjerki. Ovdje bivaju dobri ljudi.
Voda, dodatna majica i pelerina. Ruksak je spreman. Osjećam nemir što ubrzava moj puls. Svakim pogledom na vrhove što nas okružuju, najradije bih povikala: „Hajdemo! Zovu nas, čujete li?“ Smijeh, razigranost i sreća u ritmu koraka koji nas vode prema njima. Kroz travnjake, pašnjake, po mekanom šumskom tlu, sve do stijenja gdje nas pozdravljaju žutokljune galice. Crne ptice, zaštitnice gora. Gledam ih kako jedre na gorskom vjetru, kako se igraju na njegovom dahu, pjevaju, a s njima i moje srce. Okrećući se za njihovim široko raširenim krilima, pogled se zaustavlja na susjednim vrhovima i sedlima koje povezuje beskonačni greben. Jednog ću dana tamo. Jednog ću dana prijeći beskonačne puteve, pustit ću zalascima sunca da mi mame suze na oči, pustit ću srcu da me vodi naprijed. Jednog dana... Osjetim knedlu u grlu koja mi na tren uzme dah. Kako je moguće da zaslužujem ovakvu sreću? Pogledam grupu. Umorna, zadihana lica, mokre majice... I osmijeh što krasi svako lice koje gleda prema vrhovima. Svi smo pobjednici. Nitko nije bolji, nitko nije slabiji. Bajkovite panorame još uvijek su tamo. Vrijeme ovdje ne teče. Ne gledam na sat, ne žuri mi se. Upravo suprotno. Želim da nikad ne završi.
Stojim ispred svoje grupe. Melodija himne označava kraj još jednog uspješnog dana. Jednog od onih kojega se sjećaš. Dan koji ostaje zapisan u srcu. Neka traje, neka traje... Gledam prema vrhovima koje će svaki čas ukrasiti narančasta, zatim crvena nijansa, a potom će, obavijeni tamom, slušati melodičan dijalog harmonike i gitare. Nadesno će biti mjesec i iznad nas.. Iznad četa šatora i planinara svjetlucat će tisuće zvijezda koje ne možeš vidjeti u gradu. Ako ih poželiš vidjeti, moraš pobjeći. Pustiti prirodi da te zagrli, da ti pomogne da pronađeš sebe, da spoznaš život. Onaj kojega u dolini ne možeš živjeti.
Još uvijek promatram veliku obitelj sa kojom sam ovih nekoliko dana. Neki gledaju u zastavu kako se polako spušta, drugi vrhove, treći razmišljaju i crpe ovu čarobnu energiju. Himna prestaje. Misao preleti, kako je za nama još jedan dan i nešto me stegne u srcu. Pitam se koji je danas dan. Srijeda, možda četvrtak? Ne, ovdje vrijeme ne teče. Prekinem misao o odlasku, obrišem od sreće suzne oči i zapjevam posljednji refren. I opet si poželim prenijeti ovu bešumnu poruku čitavom svijetu. Uživaj u trenutku. Uživaj u rosnoj travi koja te škaklja po prstima, u svakoj zraci sunca koja dotakne tvoju kožu, budi zahvalan da si dio te sreće. Budi ti. I kada se vratiš, kada opet postaneš zatočenik vremena i brige, ne zaboravi da, kada god zatvoriš oči, duboko udahneš i sjetiš se tog dana, tog dana se vraćaš tamo. Među dobre ljude, četu šatora, šumsko kraljevstvo, jata galica, u zagrljaj moćnih planina.
Doći ću opet. Jer tu je mjesto gdje uvijek iznova shvatim kako malo je zaista potrebno da sam sretna. Tu sam doma.
Članak je nastao u okviru natječaja na temu LJETNA PUSTOLOVINA. Događaji i doživljaji, opisani u njemu, odražavaju stajališta pisca in ne nužno Kibube d. o. o.